Što je bilo između prije i poslije?

Prozna dionica književnog opusa Nikole Đuretića obuhvaća tri knjige priča i tri romana: Suze Martina Jesenskog (1997), Lovac sjena (2010) i Posljednja predaja. Sva tri romana povezuje isti glavni lik, Martin Jesenski (i niz likova u dodiru s njim), ali i ista mjesta važnijih zbivanja (Zagreb, London), duboka politička konfrontiranost glavnoga junaka s jugoslavenskom političkom zbiljom i njegova sudbina „prokletog stranca“ koju sa sobom nosi egzilantski status.

U prvom se romanu govori o sudbini mladoga novinara progonjena zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću – događaju koji će obilježiti cijeli njegov život. U drugom zatječemo Jesenskog u njegovoj zreloj dobi kao egzilanta u Londonu, u vrijeme osamostaljenja Hrvatske i slutnje rata, kad njegov devetnaestogodišnji sin, ne obavijestivši roditelje, odlazi kao dragovoljac braniti Vukovar i umire nakon teškoga ranjavanja. Treći roman, Posljednja predaja, može se shvatiti i kao neka vrsta protagonistova svođenja životnih, osobito političkih računa. Naglasak je na poznoj životnoj dobi, trenucima u kojima glavni junak doživljava teško razočaranje nakon suočavanja svoje idealne projekcije Hrvatske i njezina stanja kako ga danas vidi.

Roman Posljednja predaja čine opsegom ujednačen Prvi dio (Prije) i Drugi dio (Poslije). Oba imaju sugestivne natpise koji nagovještavaju osnovnu ideju i smisao – u prvom se citira Izaija: „Jer ruke su vaše u krvi ogrezle, a vaši prsti u zločinima“, a u drugom J. Semprun: „Hoće li se krv osušiti jednog dana?“ Elementi političke proze isprepleću se s elementima špijunskog i psihološkog romana.

O tome tko je Martin Jesenski čitatelj se obavještava na početku, iz dosjea za kojim je posegnuo pukovnik britanske kontraobavještajne službe MI6; njemu je dodijeljen taj posebno osjetljiv slučaj kad je veza iz Beograda dojavila da jugoslavenska tajna policija šalje egzekutora koji bi trebao smaknuti hrvatskoga disidenta. A u dosjeu je pribilježeno: Jesenski je hrvatski novinar i disident koji je u Britaniju emigrirao 1972, nakon Hrvatskog proljeća u kojemu je aktivno sudjelovao i kojega su jugoslavenske vlasti osudile na kraću zatvorsku kaznu. U Londonu je odmah dobio posao na BBC-u, primio britansko državljanstvo, oženjen Čehinjom, imaju sina Tomislava. Autor je niza radiofeljtona o Hrvatskom proljeću i njegovim sudionicima, koji su u Jugoslaviji izazvali kontroverzije i potaknuli vlasti da ga eliminiraju.

Radnja prvog dijela romana zbiva se potkraj 1970-ih. Ravnotežu – mirnoću i red što su ih Martin i njegova žena stvarali godinama u londonskom egzilu – narušava upozorenje britanskog obavještajca o pripremanom atentatu pa glavni junak posvuda vidi opasnost. Neutralni pripovjedač romana vješto i uvjerljivo plete dvije linije fabule (u opisima londonskih lokaliteta i u poznavanju udbaškog polusvijeta i egzilantskih tjeskoba mogu se prepoznati neke dodirne točke s autorovom biografijom). Jedna je linija ona „špijunska“, o Udbinoj trojki koja hladnokrvno priprema ubojstvo, i o britanskoj ekipi koja pokušava smanjiti štetu, a druga je linija nastojanje da se oslika Martinova tjeskoba, strahovi, bol za izgubljenim zavičajem, izgubljenost zbog pokidanih korijena. Pripovjedač uvodi niz retrospekcija – pripovijeda šestogodišnjem sinu o svojoj prvoj ženi, koja je izgubila dijete i sama stradala zbog policijske torture, o povijesti svoje porodice koja je obilježena političkim nedaćama, o tome zašto je morao napustiti zemlju u kojoj je rođen. Zemlju koju je „ostavio s gađenjem i prijezirom“ Martin  nije držao svojom domovinom od onog trenutka „kad su mnogi poput njega progledali i kad su shvatili da ih je povijest izigrala“.

U drugom dijelu romana, u kojem su zbivanja sasvim blizu sadašnjem vremenu, govori se o urušavanju njegova engleskog doma, o rastavi od supruge, koja ga je smatrala isključivim krivcem za sinovu smrti: „Ovdje [u Londonu] nisam, a ondje [u Zagrebu] me više nema“. Doputovavši u Zagreb, suočio se s nizom apsurdnih situacija i pitanja koja su pojačala njegov košmar. Zbog vlastitog okrutnog iskustva osobito su ga brinuli stari „kadrovi“ Udbe, KOS-a i SDB-a i njihovi nasljednici. Razmišljanja o tome koliko je hrvatsko društvo premreženo njima osobito je potaknuo sablasni susret na sinovu grobu s agentom Udbe, koji ga je prije mnogo godina došao sa zadatkom da ga likvidira. Zar njegovu zemlju, pita se, vode ubojice i njihovi nalogodavci? Otac se također pita je li njegov sin, kao i mnogi drugi, život dao uzalud, a utjehu nalazi u rečenici iz njegova oproštajnog pisma u kojoj kaže da zemlja možda i nije sada onakva kakvom smo je zamišljali, ali je uvjeren da će to jednog dana biti. No, Martinovo razočaranje svime što vidi oko sebe vrlo je duboko i za njega nesavladivo: „Što se zbilo u tom vremenskom hijatu između ‘prije’ i ‘poslije’?“

Kao što je efektan početak romana, gdje se varira na temu Crvenih makova M. Pavleka Miškine, stilski je efektan i njegov završetak. Ostvaren je nizom „rezova“ u kojima se koriste kratki, razorni citati iz romana kako bi se iskazao košmar koji je ovladao protagonistovom svijesti, a „blagi infarkt“ i fizički ju je ugasio.